Ne želim da me vlast tretira kao maloumnika koji nema mozak, već samo polni organ

0

Bilans svih naslova u srpskim medijima može se opisati sa “Jebe lud zbunjenog”, gde su jebači ovi sa vlasti, a narod uglavnom zbunjen.

Nije svaki seks dobar, pa tako ni ovaj. Ne pali se posle svakog snošaja cigareta.

Glavna karakteristika ovog seksualnog odnosa je što veći deo ljudi ne želi da bude jeban, pa se on nažalost može opisati i kao silovanje.

Čime nas to vlast pokušava silovati već duže vremena?

Recimo informacijama. Čitam danas kako su se vakcinisali dr Kon, dr Darija i premijerka Brnabić. Opisuju svoj čin vakcinacije kao početak kraja korone. Ljudi pogubljeni, nepoverljivi iskazuju svoje mišljenje u komentarima: U špricu je voda! Dajte i nama tu! Ko zna šta će običnim smrtnicima ubrizgavati! Ljudi ne žele ništa od ove vlasti u svom telu, čak ni vakcinu, jer se osećaju prevareno.

Od samog starta korona je predstavljana kao običan grip koji ne sprečava da se skokne u šoping u Milano, onda je taj “obični grip” doveo do toga da nas strpaju u karantin, da nam ograniče kretanje, da nam policija šparta ulicama, piše kazne, penzioneri strpani ko u kavez, da vegetiraju, odložene sve kontrole, da bi pred izbore korona “iznenada iščezla” i to do te mere da su naprednjaci širom sela i gradova organizovali predizborne žurke, bez maski, sa živom svirkom, krkljanac ko na derbiju, kolo veselo se zaigralo u SNS prostorijama nakon pobede… a onda se korona “iznenada vratila” i donela neke nove mere koje se primenjuju selektivno: slava sa više od petoro ljudi ne može, celivanje patrijarha, koncert Boža Vreća, šoping na Crni petak može.

Ja ne želim da me vlast jebe. Ne želim da me vlast tretira kao da sam maloumnik koji nema mozak već samo polni organ i koji se loži na predsednikovu izraženu melodramatičnu brigu za mene. Mogu ja da brinem o sebi. Ne želim da me potkupljuje sa evrima. Ne želim ni da mi mamu “muva” sa 5.000 dinara, imala je ona čoveka svog života. Ne želim da mi šapuće ko zaljubljeni čovek u srednjim godinama na uvo: ja ću o tebi voditi računa. Ne treba mi njegov samilosni nastup zbog kog ću poželeti da mu ko neshvaćenom dečkiću pomilujem glavu, tražeći uzorke njegovog čudnog ponašanja u detinjstvu. Posebno mi ne treba njegovo prekorevanje ako se nisam probudila u 4 i radila ko konj do 21, za minimalac. Nisam ja ženska koja pada na tipove koji imaju “priču”, koji angažuju svoje ljude da glume u reklamnim spotovima podršku, koji sceniraju bajke, koji mi obećavaju kule i gradove. Potrebno mi je samo da me puste da dišem, da se krećem, da živim po zdravim pravilima igre koja isključuje muljanje ispod stola, na kvarno.

Neću da se bavim sastavom vakcina, nisam farmaceut.

Ne želim da istražujem o mogućim posledicama. Da guglam o proizvođačima. Da stajem na stranu ovog ili onog gledajući na bilateralne odnose i svetsku politiku koju ta zemlja vodi.

Neću da pričam o 5G mrežama, o Trampu, Bil Gejtsu.

Neću da znam ko je Vučić, Vulin, Mali, Vesić.

Ne zanima me ko je danas dobio vakcinu i neću da me tako uveravaju da je okej vakcinisati se.

Neću da me uveravaju ko sumanuti, jer to onda znači da nešto nije u redu.

Neću da se bavim teorijama zavere, jer onda sam na nivou pećinskog čoveka, ništa se uspravila nisam.

Neću da me tretiraju ko skota kog su prethodno pokušali zatupiti rijaliti programom.

Ne želim da sa vlasti budem na Ti. Hoću da me vlast poštuje kao svog građanina, da uvažava moje mišljenje, moje dostojanstvo, moje obrazovanje (koliko god da je stepenovano), moju potrebu da budem slobodna i mislim svojom glavom. Ne treba mi taj “gari odnos” u kom je dozvoljena zajebancija.

Hoću da ovaj narod konačno počne da živi tako da ne provodi deset sati svakog dana pričajući o politici, o tome šta je ko uradio, rekao, ko je primio kakvu vakcinu, šta je bilo u špricu, šta će mu predsednik darivati od nove godine, ko će dobiti povišicu, ko je od pevača dobio pomoć, ko nije, zašto su bolnice pune, ima li respiratora dovoljno, gde ću sa svojima ako se razbole, hoće li doći Hitna pomoć, hoće li moći na kontrolu i gde…

Provešćemo, majku mu, život baveći se onim što bi trebalo da bude posao vlasti o kojoj mi, da je sreće, ne bismo znali ništa, jer joj verujemo, dokazala se toliko puta, život nam je sređen, zakoni funkcionišu, radimo svoj posao za koji smo stručni, plaćeni smo za to, ne robujemo gazdama, ne živimo u strahu, zbunjeni i sluđeni, uživamo u svojoj porodici…

Ali, biće da smo postali plodno tle za množenje teorija zavere (ko bi nas krivio?) gde postaje podvig zavrnuti rukav da “te vlast pelcuje” vakcinom, jer uneće možda u nas “nevidljivi čip” da mogu bolje da nas jebu i ljubomorno prate.

Autor: Jovana Kešanski

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.