Gojaznost nije jedna bolest, već, kao rak – više njih!

0

Doktor Frenk Saks, profesor nutricionizma na Univerzitetu Harvard, voli da provocira slušaoce kada drži predavanja o gojaznosti.

“Ukoliko želite da dođete do velikog otkrića”, govori im, otkrijte ovo: zašto neki ljudi na istoj dijeti izgube 20 kilograma, dok neki drugi dobiju nekoliko kila?

Izazov dr Saksa je pitanje koje se nalazi u središtu istraživanja gojaznosti danas. Dvoje ljudi mogu imati jednako prekomernih kilograma, mogu biti istih godina, istog socioekonomskog statusa, iste rase, pola, a da tretman koji kod jednog od njih dvoje daje rezultate, kod onog drugog ne proizvede nikakav efekat.

Problem je, pokazuju istraživanja, u tome što gojaznost nije jedna bolest, već, kao rak, više njih. “Možete imati dve osobe sa istim brojem prekomernih kilograma, a da su se ugojile iz potpuno različitih razloga”, kaže dr Arja Šarma, direktorka programa za gojaznost na Univerzitetu u Alberti.

Ova činjenica sama po sebi ne može objasniti zašto je tretiranje gojaznosti tako težak poduhvat i zašto su rezultati promenljivi, ali može da ukaže na razlog iz kojeg prevencija često ne biva uspešna.

Ukoliko je gojaznost zaista zbir više različitih bolesti, postoji više različitih puteva koji vode istom ishodu, objašnjava dr Li Kaplan, direktor Instituta za gojaznost, metabolizam i ishranu u Masačusetsu.

Insistiranje na tome da postoji univerzalan način za prevenciju svih tipova gojaznosti – odricanje od brze hrane, izbegavanje ugljenih hidrata, redovno doručkovanje, više sna – ima jednako smisla kao kada bismo rekli da se rak pluća može izbeći tako što ćete se kloniti sunca, što je strategija specifična za rak kože. Jedan od ciljeva istraživanja je prvenstveno otkriti koliko tipova gojaznosti uopšte postoji – dr Kaplan je do sada pobrojao 59 – i koliko geni utiču na nju.

Istraživanja su do sada otkrila više od 25 gena sa tako moćnim efektom da ako samo jedan od njih mutira, skoro je zagarantovano da će njegov nosilac biti gojazan, kaže dr Stiven O’Rahili, načelnik odeljenja za kliničku biohemiju i medicinu na Univerzitetu Kembridž.

Ali takvi genetski poremećaji su retki. Mnogo je verovatnije da ljudi nasleđuju skup gena, od kojih svaki sa sobom nosi predispoziciju za dobijanje na kilaži ukoliko su povoljne okolnosti za to, objasnila je Rut Lus, direktorka programa genetike gojaznosti i povezanih metaboličkih svojstava u ustanovi Icahn na Maunt Sinaju, Njujork.

Naučnici su pronašli više od 300 takvih izmenjenih gena – od kojih svaki može doneti nekoliko kilograma viška, ali se oni zbrajaju kod ljudi koji nasleđuju zbir ovih gena, dodala je dr Rut Lus.

Takođe, postoje lekovi koji kod nekih ljudi mogu izazvati gojenje. To su uglavnom pojedini lekovi za psihičke poremećaje, dijabetes, beta-blokatori za snižavanje krvnog pritiska i steroidi koji koče imunosistem.

Ljudi koji ih uzimaju, međutim, mahom nisu svesni toga da su lekovi deo problema. Umesto toga, krive sebe za nedostatak samokontrole.

Doktor O’Rahili primećuje i da određene bolesti mogu uticati na dobijanje kilograma. Među njima se nalaze i hipotireoza, Kušingov sindrom i tumor na hipotalamusu.

Kako bi pomogli ljudima da pronađu efikasan način za gubljenje kilograma, specijalisti za gojaznost polaze od pitanja postoji li očigledan uzrok za prekomernu težinu, poput leka koji bi se mogao zameniti nekim drugim. Ukoliko to nije slučaj, pacijentima se predlaže da isprobaju sve opcije, počev od najmanje invanzivne.

“Postoji barem 40 terapija koje bih mogao da odmah predložim pacijentu”, objašnjava dr Kaplan. “Mogu da pokušam sa načinom ishrane, vežbanjem i poboljšanjem sna. Imam bar 15 lekova.”

Doktorka Kerolajn Apovijan, direktorka centra za ishranu i kontrolu težine u Medicinskom centru u Bostonu, dodaje da veliki broj ljudi uspeva da izgubi kilograme, ali da je ključno održavanje optimalne težine. Mnogi ljudi do toga dolaze sistemom “pokušaja i pogreški”.

 

Između 15 i 20 odsto pacijenata pozitivno reaguje na mere koje ne podrazumevaju operativne zahvate, a reakcija se definiše kao smanjenje telesne težine koja se uspešno održava bez neprekidnog osećaja gladi.

Premda ljudi vrlo retko postanu mršavi, trajni gubitak kilograma dokaz je principijelnosti, pokazatelj da terapije mogu smanjiti težinu koju mozak nalaže.

Poslednja opcija za one koji se bore sa ekstremnom gojaznošću jeste barijatrijska operacija kojom se trajan i značajan gubitak telesne težine postiže kod gotovo svakog pacijenta.

 

Izvor: nedeljnik.rs

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.